Samo je Imam Husejn, a.s., mogao povesti ustanak

Autor: Ibrahim Ajeti
Izvor: Vječne poruke
Share

Zbilja, ko je mogao uraditi to što je uradio Husejn ibn Ali? Ko je mogao pridobiti pomagače poput njegovih pomagača? Ko je mogao zauzeti njegovo mjesto u ovom ustanku?

Ibn Abbas veliki je čovjek, učenjak i čuveni komentator časnoga Kur'ana. On je jedan od čestitih Poslanikovih ashaba i njegov amidžić. Međutim, on ne može uraditi ono što je uradio Husejn ibn Ali. Muhammed Hanefijje jeste hazreti Husejnov brat i sin Alija ibn Ebi Taliba, ali on nije čovjek od ustanka. Habib ibn Mazahar Asadi jedan je od ashaba, ali ni on ne može uraditi ono što je hazreti Husejn uradio. Isto je i s Muslimom ibn Avsadže i Hanijem ibn Urveom Muradijem. Husejnov amidžić, tj. Muslim ibn Akil, uvaženi i cijenjeni brat Abbasov, sin Zapovjednika vjernih, njegov dragi hrabri i pobožni sin Ali ibn Husejn – svi su oni čestiti ljudi bez premca koji mogu na putu ovog dubokog i velikog islamskog pokreta zadivljujućom požrtvovanošću i odvažnošću sarađivati s Imamom, ali nijedan od njih, unatoč svoj veličini, čestitosti i ugledu, ne mogu biti središte ovog svetog ustanka. Centralna jezgra i duhovna snaga ovog Božijeg pokreta skrivena je u ličnosti Imama Husejna, mir s njime. Upravo je ta duhovna snaga do posljednje razine upravljala tim ustankom. Čak je pripremila svoje preživjele da upravljaju njime do posljednje razine zarobljeništva.

Potom je Imam, mir s njime, rekao:

“Stigla su mi vaša pisma i izaslanici koji su govorili o vašoj prisegi i postojanosti na putu istine. Napisali ste da nećete odustati od moga pomaganja ma šta da se desi i da me nećete predati neprijatelju. Ako sada stojite uz svoju prisegu i svoju odluku, i sve ono što ste pisali da nećete odustati od moga pomaganja te da se nećete vratiti, stići ćete do sreće i blaženstva, jer sam ja sin Alija i sin Fatime, i na putu ovog svetog džihada bit ću vaš saputnik. Moje žene i djeca dijelit će sudbinu vaših žena i djece. Ni vi ne biste trebali svoje živote, žene i djecu držati dražim od moga života, mojih žena i moje djece, ali tamo gdje sam ja prešao preko svoga života i porodice, vi čuvate svoje živote i svoju porodicu.”

“Sada kada se na putu naređivanja dobra i odvraćanja od zla ne ustežem od svog šehadeta, šehadeta mojih pomagača, zarobljavanja žena i djecei dovodim svoje mile sa sobom, da ne bi ostao za vas put izgovora, i vi imate obavezu da slijedite svog Imama i da na Božijem putu, kao i on, budete požrtvovani i da se ne ustežete: da ne smatrate teškim pogibiju i zarobljavanje na Božijem putu i da ne izostanete od saputništva s Imamom svoga vremena i sina vašega Poslanika.

Unatoč svemu, ako ne ispunite obećanje, poništite svoj zavjet i zbacite sa svojih leđa meni datu prisegu, tako mi života moga, to od vas nije ništa neobično, jer ste tako postupili prema mom ocu Aliju, mom bratu Hasanu i amidžiću Muslimu ibn Akilu. Prevaren je onaj ko se pouzda u vas i koga ponesu vaša obećanja. Ali, znajte da će šteta prouzrokovana zahvatiti vas same i izgubit ćete svoju sreću. Ko god prekrši ugovor, njemu lično vratit će se šteta nastala time. Ubrzo će nas Bog učiniti takvim da nemamo potrebe prema vama.”

Ovaj govor Imam Husejn, mir s njime, održao je pred hiljadom Hurrovih vojnika. Svi oni  su čuli ove riječi. Međutim, bilo je samo jedno srce koje ga je prihvatilo i na koga su djelovale te riječi. Nekoliko dana poslije to srce pokazalo je da je dobro shvatilo i prihvatilo ovu Imamovu lekciju. Ta jedna osoba bila je Hurr ibn Jezid Rijahi, koji je ujutro, na Dan ašure došao kod Omera ibn Sa‘da i upitao ga: “Hoćeš li stvarno ratovatis Husejnom ibn Alijem?”, na šta je on odgovorio: “Da, tako mi Boga, ratovat ću i to veoma žestoko.”

Hurr upita: “Šta te sprečava da pristaneš na jedan od Husejnovih prijedloga?”

On reče: “Da se ja pitam, ne bi bilo nikakvih smetnji i prihvatio bih, ali Ibn Zijad ne pristaje ni na jedan od njegovih prijedloga.”

Upravo je ovdje ovaj čovjek sretnog svršetka zapao u opasni sukob razuma i strasti i bio je primoran predati se jednoj od dviju strana, duhovnoj ili šejtanskoj. Istim onim nebeskim plamenom koji je Imam Husejn svojim riječima upalio u njegovu biću, savladao je zlobe strasti, krenuo putem Božijim i rekao:

“Tako mi Boga, stigao sam na raskršće koje dijeli dva puta, put ka Džennetu i put ka Džehennemu. Ali, kunem se Bogom, čak i da budem isječen na komade i sagoren, ničemu neću dati prednost nad Džennetom!”

Potom je krenuo prema Imamovim šatorima. Priznao je svoj grijeh, došao je iskreno kod Imama Husejna i rekao: “Bog zna da ja nisam znao da će do ovoga doći. Sada sam došao zbog pokajanja, ali ne znam da li imam puta do pokajanja?”

Imam Husejn reče: “Da, Bog će prihvatiti tvoje pokajanje i oprostit će ti. Reci kako se zoveš?”

Rekao je: “Ja sam Hurr ibn Jezid.”

Imam Husejn reče:

“Ti si Hurr (slobodan), kao što te nazvala tvoja majka. Ti si, ako Bog da, slobodan i na ovom svijetu i na Ahiretu. Sada sjaši i spusti se.”

Hurr reče: “Kako bi bilo dobro da jedno vrijeme ratujem s ovim ljudima kao konjanik, a da na kraju ponosno kao pješak postanem šehid.”

Imam Husejn reče: “Bog ti se smilovao, uradi što želiš.”

Hurr se vratio do ljudi iz Kufe. Svojim pomagačima i saplemenicima počeo je držati jednosatni govor. Korio ih je zbog nevjernosti i kršenja ugovora. Vojsci koju je predvodio rekao je:

“O narode Kufe, Bog vam dao smrt i ožalostio vaše majke. Pozvali ste ovog roba Božijeg, a kada se odazvao vašem pozivu i došao vam, odustali ste od njegova pomaganja. Vi ste nekada obaćavali da ćete na njegovu putu položiti živote. Danas ste ga opkolili i isukali sablje na nj kako biste ga ubili. Stavili ste ga u opsadu i onemogućili mu da diše. Sa svake strane ste izvršili pritisak na njega. Ne dozvoljavate da se kreće prostranom Božijom zemljom i da on i njegova porodica budu sigurni. Zatočili ste ga kao kakva zarobljenika i doveli u bezizlazni situaciju. Zatvorili ste njemu, njegovim ženama, djeci i pomagačima tekuću vodu s rijeke Eufrat, koju pije i musliman i nemusliman, i koja je dostupna pustinskim životinjama Iraka. Upravo ih je sada žeđ oborila s nogu. Kako ste loše postupili sa sinom Božijeg poslanika nakon njega. Ako se danas u ovom času ne pokajete i ne odustanete od odluke da ćete ga ubiti, neka vas Bog ne napoji u kijametskoj žeđi.”

Ovo su bile riječi tog sretnika i čovjeka koji je imao sretan kraj, koji se jednog dana ispriječio na put Imama svoga vremena i zastrašio njegove žene i djecu. Po naredbi Ibn Zijada natjerao ih je da se spuste u nenaseljenu pustinju. Od drugog jutra do 10. dana muharrema u toj pustinji sarađivao je s Imamovim neprijateljima, ali se preokrenuo za manje od sahat vremena i promijenio svoj duhovni izgled. U trenu je položio srce za šehadet. Postao je tako opčinjen istinom i požrtvovanošću na putu istine da više nije mogao sebe zadovoljiti razmišljanjima o ovom svijetu i nadi u ovaj život, i nije mogao dići ruke od vječne sreće:

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo.[1]

Ista ona ruka iz skrivenog svijeta koja udara na grudi stranaca i istjeruje ih od svetog harema šehadeta i lijepog spomena, neke druge ljude sa strane vuče u korito šehadeta i požrtvovanosti, a Hurra ibn Jezida Rijahija, predvodnika neprijateljske vojske, postavlja u red Habiba ibn Mazahera Asadija i Burejra ibn Hudejra Hamedanija, štaviše, u red Alija ibn Husejna i Kasima ibn Hasana i ostalih hašimovskih mladića.

[1]Al-Baqare (2), 257.

  • 1 Oktobra, 2019