Sedžda na zemljanoj pločici

Dijalog između sejjid Huija i jednog hidžaskog učenjaka

U Poslanikovoj džamiji, godine 1353, kad mi se ukazala čast da obavim hadž, susreo sam jednog eminentnog šejha po imenu Zejnul-Ābidīn.

Šejh je pratio hoće li neko sedždu činiti na zemljanoj pločici, pa kad bi to kod nekoga vidio uzimao je tu pločicu.

Upitao sam ga: “Gospodine šejh, zar Božiji Poslanik, s.a.v.a., nije zabranio da se dira u privatno vlasništvo jednog muslimana bez njegove dozvole i zadovoljstva?” “Jeste”, rekao je on “zabranio je to.” “Pa zašto onda ovim muslimanima uzimaš ono što je njihovo, a oni svjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik?!”

“O ne!”, kazao je, “ovi su mnogobošci: zemljanu pločicu uzeli su za kip i čine mu sedždu!”

“Hoćeš li da malo porazgovaramo o ovome?”, upitao sam ga, a on je rekao da hoće.

Kad smo porazgovarali o ovome i sučelili argumente, stvar se završila tako što se on izvinio za ono što je uradio te je zamolio Allaha za oprost. “Bilo mi je to nejasno“, rekao je.

Zatim je tražio da o ovome vodimo raspravu na različitim mjestima. Čak je organizirao posjete predavanjima koja sam držao u Poslanikovoj džamiji svake večeri. Tako smo se, kao skupina muslimana iz različitih mezheba, sastajali sigurno desetak večeri na ovom mjestu, gdje smo nas dvojica o ovim pitanjima vodili rasprave.

To se završilo tako da je šejh odbacio svoje dotadašnje uvjerenje o šiijama, obećavši mi to da će moja predavanja objaviti u listu Ummul-kurā eda bi ova stvar bila jasna onima koji nisu tvrdoglavi prema istini, a kojima ovakvo što nije dovoljno poznato, kao i to da će mi poslati primjerak ovih novina. Međutim, nije ispunio obećanje. Možda mu okolnosti nisu išle naruku, onemogućivši mu ostvarenje njegovog nauma.