Tri važna svojstva u životu Imama Bakira, a.s.

Tri važna svojstva u životu Imama Bakira, a.s.

Jedno od svojstava kojeg su posjedovali velikani vjere, a to su naši bezgrješni Imami, jeste posjedovanje jedne vrste stila života koji je tačan, uredan i usklađen sa ispravnim islamskim principima. Zapravo, na osnovu načina njihovog ponašanja trebamo sagledati njihov život u cjelini, a ne jedan dio posebnog vremenskog razdoblja. Ljudi toga perioda su učili šta je zbilja islama i kako trebaju na toj osnovi djelovati. Imam Bakir, a.s., kao osoba koja je otvorila kapije znanja svim ljudima i pronašla priliku da svima predstavi i pojasni islam ima tri veoma važna svojstva na koje se ukazuje u ovom tekstu. Ova svojstva se ne ograničavaju samo na nekolika posebna slučaja, već su veoma brojna, ali od najvažnijih među njima može se ukazati na ova tri slučaja.

Hazreti Ebu Džafer, Bakiru-l-ulum, rođen je u Medini. Po mišljenju većine historičara i po knjigama predaja njegovo rođenje se desilo 57. godine po hidžri. Nakon preseljenja Imama Sedžada, a.s., 95. godine po hidžri njegov sin koji je ostavio iza sebe velike plodove, Muhammed ibn Ali ibn Husejn, a.s., postao je Imam i preuzeo je na sebe vođstvo potlačene karavane islamskog ummeta, ummeta koji je pored društveno-političkih problema zapao u problem slabosti vjerske misli i vjerskih uvjerenja i koji je išao ka tome da sumnje i šuhve nevjernika i poricatelja islama poljuljaju njegove korake dok je on prelazio put vjerovanja. U takvim uslovima je Imam Bakir, a.s., trebao napraviti novi pokret u liderstvu i misaonom i ideološkom usmjeravanju ovog naraštaja koji je na svojevrstan način bio oštećen.[1]

Rad i trud na vrhuncu asketizma i bogobojaznosti

Ljudi sa malim kapacitetom i kratkim razmišljanjem misle da se za asketizam i bogobojaznost nužno mora prebaciti derviški vuneni ogrtač preko ramena, odaberati neko osamljeno mjesto i okrenuti lice od Božijih stvorenja kako bi se stiglo do Boga. Oni misle da su trud i zalaganje za osiguravanje životnih potreba i stjecanje opskrbe u suprotnosti sa asketizmom i oslananjem na Boga, te da je čovjekova dužnost samo da uči zikr, obavlja namaz, posti, a opskrba će, odakle god, doći!

Ali program Imamā, i između ostalog Imama Bakira a.s., nije bio takav.

Oni su bili na vrhuncu asketizma i bogobojaznosti i dok su bili na krajnjim granicama ibadeta i robovanja Bogu, zalagali su se i radili.

Imali su veliku odbojnost prema tome da im drugi osiguravaju njihovu opskrbu, a da je oni troše za svoj život.[2]

Konstruktivna i učinkovita prisutnost u društvu

Imam Bakir, a.s., iako je imao pažnju prema samodostatnosti i bespotrebitosti duše, neophodnosti zalaganja za stjecanje životnih potreba i praktično poduzimao korake na tom putu, ipak nikada nije svoj život koristio samo za stjecanje životnih potreba. Njegova glavna ambicija je bila konstruktivna i učinkovita prisutnost u društvu. Tačno je da ne trebamo biti teret drugima kako bi smo osigurali svoje životne potrebe, ali trebamo imati na umu i činjenicu da glavni i uzvišeni cilj života nije stizanje do materijalnog blagostanja i bogatstva i ne trebamo na putu dunjalučkih zalaganja zanemariti izvorne životne vrijednosti. Imam Bakir, a.s., je u svoje vrijeme imao najveći naučni i praktični uticaj  na svoju zajednicu. Prisustvo na naučnim skupovima i organizovanje kulturnih dešavanja bili su i ostali od najboljih i najvrjednijih oblika prisustva u društvu i služenja zajednici muslimana, jer svaki oblik društvenog napretka u moralnom, duhovnom i ekonomskom aspektu povezan je sa umnim i kulturnim napretkom.[3]

Jedno od svojstava kojeg su posjedovali velikani vjere, a to su naši bezgrješni Imami, jeste posjedovanje jedne vrste stila života koji je tačan, uredan i usklađen sa ispravnim islamskim principima. Zapravo, na osnovu načina njihovog ponašanja trebamo sagledati njihov život u cjelini, a ne jedan dio posebnog vremenskog razdoblja. Ljudi toga perioda su učili šta je zbilja islama i kako trebaju na toj osnovi djelovati.

Da bi pojasnili životno važnu ulogu Imama Bakira, a.s., u islamskom društvu dovoljno se podsjetiti na sljedeće:

Skupina učenjaka se slaže u mišljenju da su najučeniji među ljudima na početku lanca učenjaka šest osoba i tih šest osoba se ubraja u ashabe i učenike Imama Bakira, a.s., i Imama Sadika, a.s.

Poštivanje društvenih prava vjernika

U vezi sa ovim se prenosi historijska predaja od Zurare koji je bio jedan od ashaba Imama Bakira i Imama Sadika, a.s. Zurare kaže:

Imam Bakir, a.s., je prisustvovao ispraćaju dženaze jednog čovjeka iz plemena Kurejš i ja sam bio sa njim. Među skupinom ljudi koji su ispraćali dženazu bio je prisutan i Ata’. U toj situaciji je jedna od  ožalošćenih žena glasno vrisnula i zajecala. Ata’ je ožalošćenoj ženi rekao:

Ili ćeš ušutiti ili ću se ja vratiti. Neću dalje učestvovati na ispraćaju ove dženaze.”

Međutim žena nije ušutila i nastavila je da plače i jauče. Ata’ se vratio i napustio je dženazu ne isprativši je do kraja. Ja sam Imamu Bakiru ispričao šta je bilo sa Ata’ (i iščekivao sam njegovu reakciju). Imam, a.s., je rekao:

“Nastavimo započeto i ispratimo dženazu, jer ako će se zbog  toga što ste vidjeli jedan neispravan prizor i neprikladnu galamu jedne žene zapostaviti jedno pravo (i nećemo djelovati po svojoj društvenoj zadaći u odnosu prema vjernicima) onda smo previdjeli pravo vjernika.”

Zerare kaže:

Nakon što su donekle ispratili dženazu  spustili su tabut na zemlju i mi smo klanjali namaz. Nastavljeni su obredi vezani za ukop. Utom je stigao čovjek koji je bio najviše ožalošćen. Zahvalio se Imamu Bakiru, a.s., i rekao:

Vi nemate snage da puno pješačite. Ja vam se zahvaljujem za to toliko koliko ste bili ljubazni i učestvovali u ispraćaju dženaze. Sada se vratite!

Zerare kaže:

Ja sam rekao Imamu:

Sada kada vam je ovaj čovjek dao priliku da se vratite bolje je da se vratite, zato što ja imam pitanje i želim da iskoristim priliku da vam postavim pitanje.

Imam je rekao:

Nastavi da radiš što si i radio. Mi nismo došli uz njegovo dopuštenje da bi se uz njegovo dopuštenje vratili. Ispraćaj dženaze jednog vjernika ima nagradu zbog koje smo mi došli. Onoliko koliko čovjek ostane na ispraćaju dženaze i iskaže poštovanje vjerniku toliko će dobiti nagradu od Boga.[4]

Lekcije iz ovog hadisa

1. Nužnost izvršavanja obaveze i nenapuštanje istine zbog toga što se kod drugih vidjelo nešto što nije ispravno.
2. Nužnost pridavanja značaja društvenim pravima vjernika i neophodnost izbjegavanja uskih pogleda.
3. Nepovredivost i poštovanje vjernika čak i poslije smrti.
4. Nužnost izvršavanja svih zadaća, čak i društvenih zbog Gospodara, a ne samo zbog zadovoljstva stvorenja.

[1] Imam Bakir, a.s., Prikaz vođstva na obzorju znanja, str. 26.

[2] Istraživački rad o životu Imama Bakira, a.s., str. 69.

[3] Četrdeset priča i četrdeset hadisa od Imama Bakira, a.s., str. 48.

[4] Usule Kafi, sv. 2, str. 372.