Znaci čovjeka koji se najviše susteže

Ebu Zerr postaje je zatražio od Poslanika, s.a.v.a., da mu otkrije znakove osobe koja se najviše susteže, da bi je upoznao, sprijateljio se s njom i podučio se mudrosti od nje. Poslanik, s.a.v.a., u odgovoru osobu koja se najviše susteže predstavlja kroz pet osobina:

1- “Čovjek koji se najviše susteže je onaj koji ne zaboravlja kabure i truhljenje tijela.”

Oni koji su privrženi Ovom svijetu stalno gledaju na Ovaj svijet, njegove ljepote i ukrase i tužni su zbog stvari koje ne posjeduju. Međutim, onaj koji ne obraća pažnju na Ovaj svijet stalno posmatra mezarluke i ruševine na Ovom svijetu, jer su one znakovi nepostojanosti i prolaznosti Ovoga svijeta. Susteže se onaj čovjek koji kabure, ruševine i stare građevine ne zaboravlja. Svakako, ovo ne znači da čovjek treba od jutra do mraka boraviti na greblju, već da s vremena na vrijeme treba posjetiti greblje da bi primio pouku.

Privrženici Ovog svijeta, kada prolaze pored greblja, okreću svoje glave na drugu stranu. Oni izbjegavaju spominjanje smrti i kabura, da im se ne bi, ne dao Bog, poremetio raskošan život. Uznemiravaju se na sam spomen smrti i to smatraju neugodnim. Nasuprot njima, oni koji su posvećeni Budućem svijetu stalno razmišljaju o Budućem svijetu i nikada ne zaboravljaju na smrt.

2- “Najustezljiviji čovjek je onaj koji napušta prekomjerne ukrase Ovog svijeta.” Zasigurno, čovjek ima potrebu da se koristi ovosvjetskim sredstvima i onim što mu je potrebno za nastavak života, kao što su odjeća, sklonište, hrana i ukrasi. Štaviše, to ima ulogu u usavršavanju čovjeka, zbog čega sveti vjerozakon ne samo da ljude ne odvraća od tih potreba, već ih i usmjerava ka njima:

Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?”[1]

Ukrasima Ovog svijeta treba se koristiti u mjeri koliko je neophodno. Od prekomjernih i dodatnih ukrasa, koji nisu razumne potrebe, treba se uzdržati i pokloniti ih drugima, jer ako se čovjek ne zadovolji onim što je neophodno i ne prepozna granice, koliko god da se koristi užicima Ovog svijeta, koliko god da uljepšava kuću, kakve god lustere i ostale ukrase da stavi i stalno mijenja zastore skupljim i ljepšim od prethodnih, pa za sebe kupi noviji i moderniji auto – neće se zadovoljiti zato što je čovjekova priroda takva da stalno želi promjene, nezasitan je i za sebe ne poznaje nikakve granice. Sigurno, ovakav čovjek se ne susteže od Ovog svijeta, a susteže se onaj koji od Ovog svijeta uzima onoliko koliko mu je potrebno. Za život se zadovoljava krovom nad glavom i ne razmišlja o izgradnji neke prelijepe građevine. Ako ima potrebu za autom, onda o tome razmišlja samo kao o prevoznom sredstvu, a ne na način da on mora biti i nešto luksuzno i najnovije.

U ovoj rečenici Poslanik, s.a.v.a., naglašava potrebu za napuštanjem prekomjernih ukrasa. Inače, korištenje ukrasa koji su potrebni za čovjekov život ili koji su potrebni za nastavak individualnog i porodičnog života ne samo da nije pokuđeno, već je i preporučeno, poput muža kao ukrasa za svoju suprugu, ili supruge kao ukrasa za svoga muža, oblačenja čiste odjeće, dotjerivanja lica i kose, korištenja mirisa… U suštini, položaj vjernika iziskuje da se čuva vanjskih i nutarnjih prljavština i da sa sebe ukloni neugodne mirise koji kod drugih izazivaju osjećaj odbojnosti.

Zbog toga islam naglašava važnost čistoće odjeće i tijela te dotjerivanje kose i lica. Veoma je preporučeno kada čovjek hoće da ide u mesdžid ili na neki skup, da se namiriše kako bi njegovi prijatelji i drugi uživali u njegovom lijepom mirisu, a ne da drugi budu uznemireni zbog njegovog lošeg mirisa i zaudaranja. Također je preporučeno namirisati se prije namaza i rečeno je da dva rekata osobe koja se namirisala polučuju veću nagradu nego sedamdeset rekata namaza (ako se ne namiriše). Važno je da se čovjek mora suzdržati od prekomjernih ukrasa koji nemaju neku razumski utemeljenu mudrost koja ne doprinosi čovjekovom usavršavanju i koja je pokazatelj predanosti ukrasima i obožavanju Ovog svijeta i užitaka.

U knjizi Mekarimul-ahlak Poslanik, s.a.v.a., se opisuje na sljedeći način:

“Običaj Poslanika, s.a.v.a., je bio da gleda u ogledalo i da svoju bradu i kosu počešlja. Često se ogledao i u vodi, a osim za svoje ukućane, uljepšavao bi se i za svoje drugove i govorio je: ‘Allah voli da se Njegov rob, kada želi izaći svojoj braći, za njih pripremi i uljepša.’”[2]

3- “Čovjek koji se najviše susteže je onaj koji onome što je vječno i opstojeće daje prednost u odnosu na ono što je prolazno i nestajuće.”

Ako se izbor bude svodio na prolazne i nestajuće ovosvjetske užitke, s jedne strane, i vječne i opstojeće užitke Budućeg svijeta, s druge, on će mudro preći preko prolaznih užitaka i izabrat će vječne džennetske užitke. Također će dati prednost teškoćama i naporu obaveza i dužnosti nad ovosvjetskim lagodnosti i smirajem, jer je njegov oštar pogled uperen ka budućnosti Ovog svijeta. On prilikom kretanja gleda samo na cilj i Ovaj svijet ne smatra ničim drugim do mostom koji vodi ka Budućem svijetu:

A Onaj svijet je bolji i vječan je.[3]

1. “I sutra ne ubraja u dane svoga života.”
2. “Najviše se od ljudi susteže onaj koji sutra ne ubraja u dane svoga života i sebe ubraja među mrtve.”

Čovjek stalno mora nastojati da izvršava svoje obaveze i nikada ne treba odustati od truda i rada. Zasigurno, onaj koji nastoji izvršavati svoje dužnosti ne može biti konformista i bezbrižan, budući da se trud i rad ne može spojiti sa bezbrižnim životom i lijenošću.

Onaj ko je odan Ovome svijetu nastoji pribavljati sredstva za provod i lagodan život. A kada se treba truditi i raditi, nekada dođe vrijeme za učenje, raspravljanje i proučavanje, konformistička narav ga odvraća od rada i on odgađa poslove za sutra te nikako ne prihvata da mu se poremeti lagodan i raskošan život. Ustvari, odgađanje dužnosti za druge dane dešava se zbog toga što čovjek za sebe ima dugoročne želje i nada se da će u svom sutrašnjem danu imati priliku to izvršiti. Dakako, ostvarivanje tih dugoročnih želja zahtijeva dug život pa zbog toga obožavalac Ovog svijeta želi da ima i dug život, a ova želja ili bude povod za odgađanje obaveza, ili, iz straha od neuspjeha, biva uzrokom tuge i uznemirenosti.

Čovjek koji se susteže i koji je ravnodušan prema Ovom svijetu izvršava svoje današnje obaveze i, suprotno od privrženika Ovom svijetu, sutra ne ubraja u dane svoga života, da bi svoje obaveze odgađao s nadom u sutra, jer nije siguran hoće li do sutra biti živ. On zna da će sutra, ako i bude živ, imati druge obaveze.

[1] El-A‘raf, 32.

[2] El- Mizan, sv. 6, str. 330.

[3] El-A‘la, 17.