Iskustvo i razvoj razuma

Iskustvo i razvoj razuma

Uzvišeni Gospodar u Svojoj Knjizi kaže:

…zato kazuj događaje da bi oni razmislili.[1]

Jedan od načina na koji se razvija razum jest stjecanje iskustava koje čovjek tokom života na različite načine usvaja i razmatra, da bi u određenom trenutku i po potrebi postupio u skladu s tim stečenim iskustvom.

Ukoliko čovjek promatrajući neku scenu ili slušajući neki događaj bude potresen, ukoliko bude razmišljao o tom događaju i spoznao njegove uzroke, te zatim rezultat toga pohranio u svoje pamćenje, on je na taj način stekao jedno novo iskustvo. U mjeri snage tog iskustva on je osnažio svoj razum.

Ali, a.s., govoreći o vrstama razuma kaže: “Dvije su vrste razuma: prirodni i iskustveni razum. Oba vode koristi.”[2]

Iskustvo ljudsku misao vodi Pravom putu. Iskustvo cijepa zastore stvorene varkama i maštarijama, čineći čovjeka realnim. Iskustvo u prirodnim naukama, u moralnim i odgojnim postupcima, u ličnom i društvenom životu čovjeka, tj. u svim vidovima i naučnim i praktičnim nivoima ostvaruje sjajne rezultate. Ono je neumorna i stalna snaga koja neprekidno rasplamsava baklju razuma i povećava moć naše spoznaje i razumijevanja.

Ali, a.s., kaže: “Iskustvo nikada ne prestaje rasti, a razuman čovjek koristi se njime.”[3]

Hazreti Ali, a.s., je također rekao: “Kroz iskustvo čovjek stiče nova saznanja.”[4]

John Dewey kaže:

“Kada želimo neku stvar, neki predmet ispitati iskustvenom metodom, s jedne strane mi praktički pristupamo tom predmetu, dok se s druge strane, u skladu s onim što njegova svojstva iziskuju, i mi mijenjamo. S jedne strane, mi utičemo na tok procesa koji se odvija nad tom pojavom ili predmetom, dok s druge strane taj premet ostvaruje utjecaj na tok našeg postojanja. Prema tome, iskustvo podrazumijeva dvije stvari: aktivno i pasivno stanje. Ukoliko neko od ovih stanja nedostaje, iskustvo neće biti moguće. U principu, iskustvo bez aktivnog stanja je nemoguće, dok iskustvo bez pasivnog stanja ne predstavlja ništa drugo do aktivnost bez smisla i značenja. Aktivnost uzrokuje promjene, ali ukoliko tok akcije ne ostvari utjecaj na organizam, to neće biti ništa do besmislena aktivnost. Međutim, ukoliko naša aktivnost uzrokuje promjene i te promjene se budu odrazile na organizam, tada se događa iskustvo, odnosno aktivnost dobija smisao. U tom slučaju ostvaruje se učenje.

Dijete koje samo stavi ruku pored vatre i sprži je, nije steklo iskustvo. Međutim, dijete koje stavi ruku pored vatre, a potom, nakon što osjeti toplinu vatre, brzo povuče ruku, stiče iskustvo. Ono je tokom ovog čina spoznalo značenje vatre. Opekotina na ruci djeteta, ukoliko ne bude uzrokovala spoznaju i osjećaje, ne razlikuje se od izgaranja drveta. To je hemijski proces bez značenja i ne smatra se iskustvom.

Iskustvo u sebi sadrži mišljenje, jer je razmišljanje svjesna veza i odnos između onoga što mi činimo pojavama i stvarima i onoga što pojave i stvari čine nama. To je veza između našeg truda i njegovih rezultata. Prema tome, iskustvo se okončava promišljanjem ili otkrivanjem različitih veza i odnosa.”[5]

Naučno iskustvo, kao i naučne rasprave, sredstva su koja potiču cvjetanje našeg razuma i snaženje našeg spoznajnog aparata. Iskustvo je čovjeku vodič za spoznaju dobra i zla, raspoznavanje koristi od štete. Moguće je vrijednost ideja i mišljenja ljudi odvagati mjerilom njihove razumske spoznaje i iskustvima koja su stekli tokom života.

Razumni su i pronicljivi oni ljudi koji pomno istražuju životna pitanja i izvlače pouku iz dobra i zla, tj. svoja istraživanja u  sažetom i sistematiziranom obliku pohranuju i čuvaju u svojoj memoriji te zatim djeluju i ponašaju se u skladu s njima. Veći dio njihovih stavova je ispravan, a njihova djela svrsishodna i uputna.

[1] Al-A'râf, 176

[2] Bihār, tom 17, str. 116.

[3] Gureru-l-hikem, str. 58.

[4] Tuhafu-l-uqul, str. 96.

[5] Moqademei bar felsafe amuzeš va parvareš, str. 105.