Obraćanje Omeru ibn Sa'du
Obraćanje Omeru ibn Sa'du
Imam Husejn, s.a., je nakon drugog govora pozvao Omera ibn Sa’da i on je, mada je izbjegavao ovaj susret i nije htio da se suoči s Imamom, konačno istupio naprijed pa je Husejn ibn Ali po posljednji put govorio s njim i ukazao mu na strašne posljedice i opasnosti njegove odluke da povede rat protiv Imama:
“Ti misliš da ćeš mojim ubistvom i prolivanjem moje krvi ostvariti veliku i vrijednu nagradu i da ćeš postati namjesnik Reja i Gorgana? Ne, tako mi Boga, takvo namjesništvo tebe neće zapasti i to ti je čvrst i predviđen zavjet. Sada učini ono što možeš, jer poslije mene nećeš vidjeti dobra na na ovom ni na drugom svijetu i na oba svijeta bit ćeš izložen srdžbi Božijoj i Božijih stvorenja. I nije daleko onaj dan kada će u istom tom gradu Kufi tvoju odsječenu glavu nabiti na kolac i djeca tog grada će se igrati s njom i kamenovati je.” [1]
ثُمَّ قَالَ: أَيْنَ عُمَرُ بْنُ سَعْدٍ؟ ادْعُوا لِي عُمَرَ! فَدُعِيَ لَهُ وَ كَانَ كَارِهاً لَا يُحِبُّ أَنْ يَأْتِيَهُ فَقَالَ: يَا عُمَرُ، أَنْتَ تَقْتُلُنِي تَزْعُمُ أَنْ يُوَلِّيَكَ الدَّعِيُّ ابْنُ الدَّعِيِّ بِلَادَ الرَّيِّ وَ جُرْجَانَ؟ وَ اللَّهِ، لَا تَتَهَنَّأُ بِذَلِكَ أَبَداً، عَهْداً مَعْهُوداً، فَاصْنَعْ مَا أَنْتَ صَانِعٌ، فَإِنَّكَ لَا تَفْرَحُ بَعْدِي بِدُنْيَا وَ لَا آخِرَةٍ، وَ لَكَأَنِّي بِرَأْسِكَ عَلَى قَصَبَةٍ قَدْ نُصِبَ بِالْكُوفَةِ يَتَرَامَاهُ الصِّبْيَانُ وَ يَتَّخِذُونَهُ غَرَضاً بَيْنَهُمْ
Čuvši Imamove riječi, Omer Sa’d se, bez ikakvog odgovora okrenuo od Imama i srdit otišao do svojih vojnika.
Imam Husejnovo proklinjanje i završetak Omera ibn Sa'da
Husejn ibn Ali se s ciljem upotpunjenja dokaza dva puta susreo s Omerom ibn Sa'dom i savjetovao ga i čak mu bio obećao da će mu nadoknaditi svaku materijalnu štetu ako odustane od pomaganja Emevijama.
Želio ga je uputiti ne bi li odustao od tako strašnog zločina, da ne padne u ovosvjetsku nesreću i ahiretsku patnju. Međutim, ljubav prema položaju i želja za namjesništvom toliko su bili savladali njegov um i oduzeli mu slobodu izbora da imam Husejn nije mogao uticati na njega, niti su savjeti i upute mogli uroditi nekim plodom.
U prvom susretu ga je ovako prokleo:
“Neka te Svevišnji Allah zakolje u tvojoj postelji i neka ti ne oprosti na Sudnjem danu, Nadam se da iračke pšenice nećeš pojesti osim vrlo malo.”
U ovom govoru vidimo da je Imam, s.a., uvidjevši da nema koristi od savjeta i da ga Omer ibn Sa'd i dalje namjerava napasti, rekao:
“Nećeš postići položaj koji želiš, niti ćeš vidjeti sreću na ovom ni onom svijetu.”
Ukratko ćemo pogledati sudbinu Omera ibn Sa'da nakon događaja Ašura i kako se obistinio govor imama Husejna o njegovoj budućnosti.
On u onom kratkom periodu njegova života nakon Ašure nije doživio niti jedan sretan dan, a smrt ga nije zadesila prirodno, već upravo onako kako ga je Imam, s.a., prokleo: bio je zaklan u svojoj kući i u svojoj postelji. Prije toga, odmah nakon događaja na Kerbeli snašlo ga je poniženje i nesreća. Kada se vratio u Kufu u pratnji zarobljenika, da bi podnio izvještaj o događaju na Kerbeli otišao je kod Ibn Zijada. Nakon što ga je ovaj saslušao, zatražio je od njega: “Vrati mi napisanu zapovijed o ratovanju protiv Husejna.” On je, pod izgovorom da je izgubljen u ratnim dešavanjima, pokušao zadržati tekst, ali kada je vidio da je Ibn Zijad uporan, rekao je: “Zapovjedniče, zašto toliko istrajavaš na tome, ja sam ti se pokorio i ubio Husejna i njegove prijatelje. Ova tvoja zapovijed treba da ostane kod mene kako bih se mogao opravdati pokazujući je staricama Kurejšija u Medini i ostalim gradovima.”
Prema predaji Sibta ibn Dževzija, Ibn Zijad se rasrdio, a prepirka između njih dvojice je otišla toliko daleko da je Omer ibn Sa'd, kada je napustio zgradu uprave, ovako govorio:
“Nema nijedan putnik da se ovako poput mene, praznih ruku i s teretom nesreće, vratio svojoj kući. Ja izgubih i ovaj i onaj svijet.”
Nakon ovog događaja on se osamio u svojoj kući, jer ga je s jedne strane Ibn Zijad odbacio, a s druge je bio omrznut kod naroda Kufe. Kad god bi išao u džamiju, ljudi su se odmicali od njega, kad je prolazio sokacima, svi, i muškarci i žene i djeca su ga vrijeđali i proklinjali i pokazujući ga jedni drugima govorili: “Ovo je Husejnov ubica.” Napokon je, 65. godine po hidžri, pet godina nakon šehadeta imama Husejna, po zapovijedi Muhtara Sekafija ubijen. Događaj je detaljno prenesen u historijskim knjigama, a ovdje ćemo samo ukratko navesti:
Jednom je Muhtar iznio svoju odluku da će ubiti Omera ibn Sa'da: “Uskoro ću ubiti čovjeka koji ima takve i takve osobine i čija pogibija će obradovati stanovnike Zemlje i nebesa.” Čovjek koji se zvao Hejsam, koji je bio prisutan kada je Muhtar to govorio, shvatio je na koga Muhtar misli pa je poslao svog sina kod Omera ibn Sa'da da ga upozori. Sutradan je Omer ibn Sa'd poslao kod Muhtara svog sina Hafsa, koji je s njim bio na Kerbeli. Kada je Hafs ušao kod Muhtara, on je pozvao komandanta svojih sigurnosnih snaga Kejsana Tamvara da dođe kod njega i naredio mu da odmah odsječe glavu Omeru ibn Sa'du i donese je kod njega.
Ibn Kutejbe piše: “Kejsan je po Muhtarovoj naredbi ušao u kuću Omera ibn Sa'da i zatekao ga u postelji. Vidjevši srdžbu na Kejsanovom licu, Omer je postao siguran da mu je smrt blizu. I kada je pokušao ustati s mjesta, njegova noga se zakačila za pokrivač pa se na lice stropoštao u postelju. Kejsan nije propustio priliku i odmah mu je odsjekao glavu. Na ovaj način je zatvoren njegov sramni životopis pun zločina.
Kada je Kejsan donio Muhtaru Omerovu glavu, on se obratio Hafsu: ‘Poznaješ li čija je ovo glava?’ On je odgovorio da poznaje i da nakon njega nema dobra u ovom životu, na što mu je Muhtar rekao: ‘Da, nema nikakve koristi od života za tebe’ te naredio da se i njemu odsiječe glava i da je stave pored očeve, rekavši: ‘Omer ibn Sa'd naspram Husejna, a Hafs naspram Ali Ekbera” i dodao: “Ne, tako mi Allaha, nisu oni jednaki. Ako ja pobijem i tri četvrtine Kurejšija, to neće biti jednako ni s jednom jagodicom Husejnovog prsta.’”[2]
I ovo je bilo rezultat proklinjanja i predviđanja Husejna ibn Alija u vezi s Omerom ibn Sa'dom, jednim od najvećih zločinaca u historiji, kada je rekao: “Doista se nakon mene nećeš radovati niti Ovom svijetu niti Ahiretu… neka te Svevišnji Allah zakolje na tvojoj postelji ubrzo. Doista se ne nadam da ćeš pojesti iračke pšenice osim nešto malo.”
[1] Mektelu-l-Husejn, sv. 2, str. 8; Mektelu ‘avalim, str. 84.
[2] El-Imametu ve-s-sijase, sv. 2, str. 24; Taberi i Ibn Esir u događajima 66. godine po hidžri.
