Dvadeset pet godina šutnje
Dvadeset pet godina šutnje
Poslanikovim odlaskom sa Ovog svijeta, Ali je izbubio svog najboljeg prijatelja. Jedina njegova radost bila je Fatima, Poslanikova kćerka, uspomena na njega, Alijeva mila supruga. Nije više bilo Poslanika da upućuje ljude. Njegovim odlaskom mnogi muslimani su zaboravili njegove upute i nije prošlo nekoliko mjeseci od posljednjeg hadždža i događaja na Qadir Humu, a muslimani su već bili zaboravili Poslanikove zaopvijedi ili su ih svjesno zanemarili.
Okupili su se u vrijeme dok je Ali bio zauzet Poslanikovim opremanjem i ukopom, oformili su šuru i zabrali Ebu Bekra kao Poslanikovo nasljednika. Nekoliko ljudi, koji nisu bili zaboravili Poslanikovu opruku okupili su se oko Alija, tražeći od njega da traži svoje pravo i da podsjeti ostale na oporuku. Međutim, Ali nije želio da izbiju nesuglasice među muslimanima i zbog toga ništa nije govorio. Ostao je u kući. Kada bi poželio Poslanika, pogledao bi njegovu kćer, Fatimu.
Fatima je bila ožalošćena očevim preseljenjem i bila jako tužna zbog ovakvog odnosa muslimana prema Aliju.
Ona je mnogo plakala zbog rastanka s ocem. Toliko je tugovala i plakala da se ubrzo razboljela i za manje od tri mjeseca poslije očeve smrti i ona je preselila. Ali je ostao sasvim sam. Utjehu su mu pružala Fatimina djeca: Hasan i Husjen, koje je Poslanik uzimao u naručje i igrao se s njima.
Poslije Ebu Bekrove smrti, njega je naslijedio Omer, a njega Osman. Hilafet trojice halifa trajao je dvadeset pet godina. Ko god je imao neki problem ili pitanje u toku ovih godina odlazio je do Alija i kada su se halife same nalazile pred nekim problemom slali bi po Alija kako bi im on pomogao.
Omer je više puta rekao: “Propao bi Omer da nije bilo Alija.”
Poslije ovih dvadeset i pet godina kao da su se muslimani probudili iz nekog dubokog sna nemara, kao da su se tek tada bili prisjetili Poslanikove oporuke. Poslije toliko vremena tek su shvatili da je jedini ko ispravno može voditi islamsko društvo, Ali.
