Jezik – mač sa dvije oštrice
Period imameta Imama Sedžada, a.s., podudara se se periodom vladavine Beni Umejja i Beni Mervana. U vrijeme kada su oni sebe proglašavali halifama nakon Poslanika, s.a.v.a., Imam Sedžad, a.s., se snagom izražaja posvetio osvjetljavanju puta istine iskazujući zadivljujuće spoznaje jezikom dove. Veliki broj tih dova je sakupljen u Sahifi sedžadiji. Jedan od izuzetno vrijednih izražaja je Poslanica o pravima od Imama Sedžada, a.s. Ova knjiga sadrži pedeset i jedno pravo, a svako od njih je okean spoznaje. Naprimjer, treće pravo koje Imam navodi u poslanici je pravo jezika. Razmatrajući predaje uviđamo da su razum i sposobnost govora ono što razdvaja čovjeka ostalih stvorenja i uzdiže ga nad njima. Čovjek može svojim jezikom putem lijepog govora popraviti mnoge “ruševine” u društvu. Može preokrenuti mnoga neprijateljstva u prijateljstva kao što može istim tim jezikom putem ružnog govora pokvariti mnoge lijepe odnose među ljudima i na taj način prisne prijatelje pretvoriti u neprijatelje.
Časni Poslanik, s.a.v.a. je u vezi čuvanja jezika rekao:
“Zar će ljude išta u Vatru baciti osim produkta njihovog jezika?!“
Prema tome, jezik je jedan od najmanjih organa u našem tijelu, ali putem njega se obavljaju najveće i najteže aktivnosti. Kontrola jezika uzrokuje smiraj, spokoj, spas i izbavljenje iz Božije kazne. Ako čovjek ne bude mogao vladati svojim jezikom i pusti ga da slobono govori on će osigurati ovosvjetsku i onosvjetsku patnju za sve ostale organe. Imam Zejnu-l-Abidin, a.s., vezano za pravo ovog važnog organa kaže:
“Pravo jezika jeste da ga smatraš previše plemenitim za nepristojnosti, privikneš ga na dobro, usmjeriš ka učtivosti i ne koristiš osim u nuždi i za dobro vjere i ovog sveta, i ustegneš ga svakog uplitanja u kome se ništa ne postiže i nema sigurnosti od njegove štete koja prati njegove male koristi. Razum mu je dokaz i svjedok, kako bi bio ukras čoveku koji ga koristi za dobro. A nema snage osim kod Boga.”
Stoga čovjek treba ovaj organ smatrati uzvišenijim od toga da ga koristi za ružne riječi. Znači Bog ga nije dao čovjeku da ga upotrebljava za psovke, potvore, laži, klevete, ogovaranja, i sve ostale zabranjene, pokuđene i beskorisne stvari. Njegova zadaća je zbližavanje ljudi i uspostavljanje prisnog odnosa. Zbilja, ako je jezik uzrok čovjekove sreće ili nesreće trebamo se preispitati kuda nas vodi naš jezik. Da li je on vatra koja će zapaliti i sagorjeti sva ostala dobra djela ili voda života koja će gasiti sve ostale plamenove koji se rasplamsaju od naših nedjela.
