Šehidi iz Poslanikove porodice
Šehidi iz Poslanikove porodice
Prvi šehid iz Ebu Talibove porodice bio je Ali Ekber, sin imama Husejna.[1] On je s majčine strane bio u rodbinskoj vezi s Jezidom pa su mu rekli: “Budući da si u rodbinskoj vezi sa zapovjednikom vjernih, ako hoćeš, mi ćemo ti radi održavanja rodbinskih veza pružiti zaštitu.” Međutim, on im je bez raz-mišljanja odgovorio: “Preče je da se održava veza s Poslanikom Božijim.” i napao ih. Kada imam Husejn ugleda Alija kako ide prema neprijatelju, podiže lice prema nebu i reče: “Bože, budi svjedok da im dolazi mladić koji je po vanjskom izgledu, po-našanju i govoru među ljudima najsličniji Tvom Poslaniku, s.a.v.a. Kada bismo poželjeli da gledamo u lice Tvog Poslanika, gledali bismo u njegovo lice. Bože, uzmi svoje blagodati od njih. Njih međusobno razdvoji i uništi, učini da se podijele i da imaju različita opredjeljenja, učini da vladari nikada ne budu zadovoljni njima. Oni su nas pozvali i obećali da će nam pomagati. Potom su se pokazali neprijateljima i krenuli u rat protiv nas.”[2] Zatim se okrenuo Omeru ibn Sa'du: “Šta je tebi? Bog ti uništio porod, oduzeo berićet i postavio čovjeka koji će te u postelji zaklati, isto kao što si ti presjekao moj porod i nisi poštovao moj odnos s Poslanikom Božijim!“[3] Potom je glasno proučio ovaj ajet:
Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom – sve porod jedan do drugog – a Allah sve čuje i sve zna. (Ali Imran, 33)
Ali ibn Husejn je napadao neprijatelje uz sljedeće stihove:
Sin Husejna, sina Alijeva, ja sam Ali,
evlad mi smo Poslanikov, ako niste znali.
Tako čisti ne spuštamo glavu,
pred sinom one nemoralom što steče slavu.
Nasrtat ću kopljem, dok ga ne polomim,
britkom sabljom udarati, da je prepolovim,
udarcima Hašimije, obitelji Alijeve…[4]
Pokazao je takvo herojstvo u borbi da su neprijatelji počeli vrištati od straha. Ali se onda vratio ocu, a tijelo mu je bilo prekriveno ranama, i upitao ga: “Oče dragi, žeđ me oborila s nogu, a težina željeza me prikovala za zemlju. Imaš li gutljaj vode kako bih povratio njime snagu da se borim protiv neprijatelja?” Imam je na to zaplakao: “Sine, kako je teško Muhammedu, Aliju i tvom ocu da ih prizivaš, a ne čuješ odgovor, da tražiš pomoć, a oni ti ne pritiču u pomoć,” i dao mu prsten: “Ovaj prsten stavi u usta i vrati se neprijatelju. Nadam se da ćeš ubrzo biti napojen prijatnom vodom iz posude koju će ti dati tvoj djed, Poslanik Božiji, i da više nikada nećeš ožedniti.”
Ali se onda vratio u borbu. Izgovarajući nove stihove, udario je na neprijateljsku liniju. Na koju god stranu bi se okrenuo, pred njim su uvijek iznova bježali. U jednom od ovih napada, jedan čovjek, koji se zvao Murre ibn Munkiz, držao ga je na oku i napravio mu zasjedu: dok je Ali ibn Husejn sa sabljom slijedio neprijateljske vojnike, on je prošao pored njega i kopljem mu zadao težak udarac u glavu. Čim su to vidjeli, i ostali neprijatelji su odmah sabljama krenuli na Alija. On se sagnuo i prigrlio vrat svog konja kako bi se provukao između njih, međutim, konj se jako uplašio i odnio ga pravo u ruke neprijateljima. Vojnici su sa svih strana sabljama navalili na njega i raskomadali njegovo tijelo.[5] U zadnjim trenucima života glasno je uzviknuo: “Dragi oče, sada me moj djed, Poslanik Božiji, tako napojio onom vodom iz posude da više nikada neću ožedniti. Tebi poručuje da požuriš jer je i za tebe ostavio posudu s vodom…”[6]
Imam je u tom momentu zaplakao. Humejd ibn Muslim priča: “U tom trenutku sam čuo da je Husejn rekao: ‘Sine moj, da Bog ubije narod koji je tebe ubio! Kako su se usudili i kako su od Boga smjeli oskrnaviti svetost Poslanikovu? Poslije tebe, neka je nesretan ovaj svijet!’ Potom sam vidio ženu, svijetlu kao sunce, kako je hitro istrčala iz šatora i uzviknula: ‘Brate moj, sine brata moga!’ Pitao sam ko je ona i rekli su mi da je to Zejneb, kćerka hazreti Fatime, kćerke Božijeg Poslanika.”
Zejneb je došla i bacila se na mrtvo tijelo Alija Ekbera. Husejn je prišao, uzeo sestru za ruku, podigao je i odveo do šatora pa se ponovo vratio do tijela svoga sina. Došli su i mladići Beni Hašima. Imam im je rekao: “Dignite tijelo vašeg brata.” Alijevo tijelo su stavili ispred šatora odakle je otišao u rat.[7]
Poslije Alija Ekbera, mladići Beni Hašima su jedan po jedan hrabro i neustrašivo izlazili na bojno polje. Jedan od njih bio je i Abdullah ibn Muslim ibn Akil[8] na koga je čovjek po imenu Amr ibn Sebih ispalio strijelu. Abdullah je stavio ruku ispred svoga lica da ga ne bi pogodio, ali strijela je prošla kroz njegov dlan i prikovala mu ruku za čelo. Dok je pokušavao odvojiti ruku od čela, isti čovjek ga je ustrijelio u srce. Zejd[9] ibn Rukad el-Dženbi je to ovako predstavio: “Pogodio sam mladića iz Husejnove porodice strijelom, a ruka, koja mu je bila na čelu, ostala je prikovana. Vrtio sam je sve dok strijela nije izašla, a željezni vrh ostao u glavi.”[10]
[1]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 201; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 186; Taberi, sv. 5, str. 446; El-Kamil, sv. 4, str. 75.
[2]El-Futuh, sv. 5, str. 114; Mekatilu-t-Talibijjin, str. 116.
[3]El-Futuh, sv. 5, str. 114.
[4]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 185; El-Futuh, sv. 5, str. 114.
[5]El-Futuh, sv. 5, str. 115; Biharu-l-envar, sv. 44, str. 321.
[6]El-Luhuf, str. 113; Mekatilu-t-Talibijjin, str. 117.
[7]El–Bidajetu ven–nihaje, sv. 8, str. 186; Taberi, sv. 5, str. 448; El–Kamil, sv. 4, str. 75; El–Luhuf, str. 114; Biharu–l–envar, sv. 45, str. 44.
[8]El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 186; Taberi, sv. 5, str. 448.
[9]Ova osoba se spominje i pod imenom Zijad.
[10]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 201; El-Kamil, sv. 4, str. 243; Taberi, sv. 6, str. 64. Taberi prenosi od Ebu Mihnefa da je ovaj mladić upravo Abdullah ibn Muslim. Također prenosi i ovaj detalj: “Kada se strijela zabila u njegovo čelo, on je proklinjao čovjeka koji ga je gađao i molio Allaha da ga kazni na isti način. Kasnije, kad su Muhtarovi vojnici kažnjavali zločince s Kerbele, ovog čovjeka su ubili strijelom.”
