U svratištu Zubale – Otvorenost u govoru
U svratištu Zubale
Nakon mjesta Šukuk karavan Imama Husejna, a.s., je stigao u mjesto Zubale i tu mu je stigla i zvanična vijest o ubistvu Muslima, Hanija i Abdullaha u pismu koje je iz Kufe poslao jedan od njegovih pristalica. Držeći pismo u ruci Imam je svojim prijateljima rekao sljedeće:
“Stigla nam je veoma potresna vijest, i to o ubistvu Muslima ibn Akila, Hanija ibn Urveta i Abdullaha ibn Jektura. Naše pristalice su odustale od pomoći nama i zato je svako od vas ko želi slobodan da se vrati, bez ikakvih obaveza.” [1]
(بِسْمِ اللَّهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ) أَمَّا بَعْدُ، فَإِنَّهُ قَدْ أَتَانَا خَبَرٌ فَظِيعٌ قَتْلُ مُسْلِمِ بْنِ عَقِيلٍ وَ هَانِئِ بْنِ عُرْوَةَ وَ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ يَقْطُرَ وَ قَدْ خَذَلَنَا شِيعَتُنَا فَمَنْ أَحَبَّ مِنْكُمُ الِانْصِرَافَ فَلْيَنْصَرِفْ غَيْرَ حَرِجٍ لَيْسَ عَلَيْهِ ذِمَامٌ
Otvorenost u govoru
Jedna od očitih odlika vjerskih poglavara u odnosu na političke jeste otvorenost, iskrenost i iznošenje stvarnosti u njihovim izjavama. Oslanjajući se na načelo vjerovanja vjerski poglavar uvijek u iznošenju onoga što je vezano za sudbinu njegovih sljedbenika postupa iskreno i otvoreno, čak i kada je ova otvorenost i iskrenost u suprotnosti s njegovim interesom, jer cilj ovakvih poglavara je prije svega ulijevanje vjere u srca sljedbenika i sva njihova nastojanja su usmjerena ka tome. Postizanje ovakvog cilja nije moguće varanjem i skrivanjem stvarnosti, kako je to uobičajeno među svjetskim političarima, koji se u svakom trenu pojavljuju u drugom izgledu, zavisno od sagovornika i posebnih okolnosti. Ova jednostavnost, prisnost, odanost i iskrenost očituju se kod vjerskih poglavara, a naročito u plemenitom Poslaniku koji je bio najljepši uzor za čovječanstvo u svim pogledima života. Husejn ibn Ali, koji je bio vođa slobode i slobodoljubivih, također je zakon i uzor za sve duhovne i vjerske poglavare. Stoga on ono što zna, vidi i predviđa za svoju sudbinu, na različitim mjestima i različitim povodima od Medine do Kerbele govori svojim prijateljima. Tako je govorio pred polazak iz Mekke, kada se susreo s trojicom Abdullaha (Ibn Abbas, Ibn Omer i Ibn Zubejr), te svome bratu Muhammedu Hanefiji, isto kao i kada je primio pismo od jednog svog poznanika u vezi sa šehadetom trojice njegovih najvjernijih prijatelja – kako bi svoje prijatelje uveo u tok dešavanja, on je uzeo pismo i pred njima ga pročitao.
Poznati historičari Taberi i šejh Mufid su nakon navođenja ovog Imamovog govora zabilježili slična objašnjenja, a navodimo ono što je Taberi dodao: imam Husejn je znao da su se ljudi koji su mu se pridružili u toku puta nadali da će Imam ući u neki grad gdje će mu se stanovnici grada pokoriti i prihvatiti ga kao svog poglavara. Ali on nije želio da takvi ljudi budu neobaviješteni o stvarnosti, iako je znao da bi odustali od daljeg puta kada bi saznali sve, osim malog broja onih koji su bili odlučni da budu uz njega do smrti. Zbog toga je postupio tako i pročitao pismo pred svima. Taberi prenosi o ishodu takvog Imamovog postupka:
Nakon Imamovog govora, ljudi koji su bili uz njega u manjim grupama su se razišli i on je ostao s malim brojem svojih prisnih prijatelja koji su krenuli s njim iz Medine.
فَتَفَرَّقَ النَّاسُ عَنْهُ وَ أَخَذُوا يَمِيناً وَ شِمَالًا حَتَّى بَقِيَ فِي أَصْحَابِهِ
I Ibn Sa'd je ovaj detalj spomenuo u svom Tabekatu. Kako je već rečeno, ovaj Imamov postupak se nije desio samo jedanput i u jednom svratištu, već više puta i različitim povodima, pa je tako i nakon dopuštenja ljudima da odu u svratište Zubale, kada je ostao samo određeni broj njegovih prijatelja, opet ponovio svoj zahtjev, i to još otvorenije, stigavši u sljedeće svratište, Betnu Akabe.
[1] Tarihe Taberi, sv. 7, str. 294; El-Iršad, str. 123.
