Božanski strah i izbjegavanje grijeha

Autor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi
Izvor: Savjeti Božijeg poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.
Share

 

Božanski strah i izbjegavanje grijeha

U skladu sa onim što je dosad rečeno, jedan od učinaka Božanskog straha za one koji su stigli do visokih duhovnih položaja jeste “iščeznuće u Bogu” (fena fillah), ali je za obične ljude najveći učinak straha suzdržavanje od grijeha. Kada čovjek čini grijeh, njegova želja je steći korist ili stići do neke blagodati ili užitka, bilo da je taj užitak zbiljski ili umišljen, bilo da se tiče strasti ili je iz kategorije stjecanja nekog zvanja, slave ili položaja. Ono što može čovjeka izbaviti iz ovih zabludjelih poticaja, koji su povodi skretanja s puta, i ono što ga može spasiti šejtanovih zamki jest strah od Boga, odnosno obraćanje pažnje na loše posljedice grijeha, na lišenost vječnih blagodati Budućeg svijeta te osuđenost na vječnu patnju (prirodno, što god strah od Boga bude veći, i njegovi učinci će biti veći.)

U predaji se kaže da ako u nečijem srcu bude straha od Boga – u njemu neće biti ljubavi prema slavi ni želje za zvanjima. Naime, onaj ko se boji Boga nije zaljubljenik u slavu, ne traga za ljubavlju ljudi, slavom ni ugledom. Slavoljublje je najgora nesreća za čovjeka. U nekim predajama je zabilježeno da je najveća nesreća za vjernika ljubav prema imetku i slavi (šeref). Ljubav prema slavi znači slavoljublje i želja za vođstvom. Ono što može izliječiti slavoljublje – pokuđeno svojstvo koje posljednje izlazi iz srca jako iskrenih (siddikin) – jeste strah od Boga.

Zasigurno, onome ko shvata veličanstvo Božije i svoju malenkost naspram Boga, i ko je shvatio kakve loše posljedice za sobom donosi grijeh i po Ovaj, i po Budući svijet, želja za popularnošću i ljubav prema slavi i položaju izlazi iz negovih misli. Dakle, kod nas je najveći učinak straha od Boga suzdržanost od zaprljanosti grijesima. Naravno, oni kojima se spoznaja upotpunila, ljubav prema Bogu u srcu ustalila, i koji imaju jaku želju za postizanjem susreta sa Bogom – njima upravo ova ljubav prema Bogu i jaka želja za susretanjem s Njim biva povod da svoje oči zatvore pred svime što nije On. Ipak, ovo je svojstveno onima koji su do toga stigli, a mi nismo stigli do te razine Božanske ljubavi. Jedino što mi možemo uraditi je truditi se radi ojačanja straha od Boga u našim srcima, da bi se na taj način mogli očuvati od grijeha, da bi, malo-pomalo, postali podobni da ugostimo Božansku ljubav u srcu i da tako stignemo do uzvišene razine Božanske ljubavi i spoznaje.

Sada kada već govorimo o Božanskom strahu i njegovim koristima, suočavamo se sa pitanjem šta trebamo učiniti da se u nama pojavi strah od Boga. Jedan od najboljih načina stizanja do ove razine je posmatranje položaja straha onih koji su kod Boga cijenjeni. Bez sumnje, obraćanje pažnje na njihova stanja i na njihov beskrajni strah od Boga za nas je najbolji poticaj da steknemo položaj Božanskog straha. Ovo je upravo ta metoda kojom se Poslanik, s.a.v.a., u ovom hadisu služi.

Meleci su od najcjenjenijih robova Božijih. Kur'an Časni, kada opisuje ove primjerne robove Božije, čiste od bilo kakve prljavštine, kazuje:

I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleci, iz strahopoštovanja prema Njemu.[1]

Uzimajući u obzir do sada rečeno, spoznaja veličanstva Božijeg i obraćanje pažnje na njega biva uzrokom straha i strahopoštovanja pred Bogom, a jasan primjer ove spoznaje nalazimo kod Bogu bliskih meleka (melaike mukarrebin), kao što i Poslanik, s.a.v.a., u ovoj predaji opisuje stanja jedne skupine njih: oni pred Bogom sebe vide toliko malim i bezvrijednim i imaju toliko straha i strahopoštovanja, da od početka njihovog stvaranja pa do Sudnjeg dana – što traje možda nekoliko hiljada ili nekoliko miliona godina – stoje pognutih glava. Možda zbog jačine straha od Božije moći koja ih obuhvata i zabrinutosti, ili zbog opažanja beskrajnosti veličanstva Božijeg, ne usuđuju se podići glave.[2]

Kada se Božiji meleci, koji su od svake prljavštine i grijeha čisti, ovako boje Božije moći, kojom su obuhvaćeni, kada su pred Njegovim veličanstvom pogetih glava i kada zbog osjećaja da ne izvršavaju dužnosti robovanja Gospodaru kako treba kore sebe i do Sudnjeg dana ne podižu glave, zar ne priliči da i mi, koji smo upleteni u grijehe, okovani lancima prohtjeva duše i koji smo u ubitačnoj zamci šejtana, ne dižemo glave zbog jačine stida i srama?

Niži primjer stanja koje meleci imaju pred Bogom i mi nalazimo u sebi. Kada se nalazimo pred nekom velikom ličnošću, izgubimo se, jezik nam se zamrsi, ne možemo govoriti i spontano obaramo glavu. Oni koji su upoznali veličinu ličnosti rahmetli Imama (Homeinija) i koji su ga u potpunosti poznavali, kada bi bili u njegovom prisustvu, pred Imamovom harizmom su se topili i od jačine Imamove veličine i harizme topili su se kao led na suncu. Osjećali su kao da su ispred planine sazdane od spoznaje i moći i osjećali su se kao bezvrijedne trunke. A ovo je tek položaj i veličina jednog od robova Božijih!

Bog ima meleke čiju su veličinu čak i veliki poslanici, a.s., jedva shvatali. Zabilježeno je u predaji da se Džebrail, a.s., samo nekoliko puta ukazao Poslaniku, s.a.v.a., u svom zbiljskom liku. Prilikom pojavljivanja (zuhur) i očitovanja (tedželli) Džebraila, a.s., Poslanik, s.a.v.a., se osvjedočio da njegova svjetlost obuhvata čitav svijet od istoka do zapada:

Prenosi se od Ebu Džafera, a.s.: “Jednog dana sjedio je Božiji Poslanik, s.a.v.a., i Džebrail je bio s njim, pa je Džebrail iznenada pogledao prema nebu i na nebu se pojavi svjetlost od njega i boja se stalno pojačavala sve dok ne postade poput šafrana. Džebrail se potom približi Poslaniku, s.a.v.a., i Poslanik, s.a.v.a., pogleda u nebo. Tada vidješe da svjetlost Džebraila obuhvata cijeli svijet od istoka do zapada i približava se prema Zemlji.”[3]

Naravno, položaj i svjetlost Poslanika, s.a.v.a., veći su od položaja i svjetlosti Džebraila, a.s., ali s obzirom da se zbiljski položaj Džebraila ukazao na ljudski položaj Poslanika, s.a.v.a., Poslanik je opazio takvu veličinu.

 

[1] Er-Ra‘d, 13.

[2] Kao što je navedeno u vjerskim znanostima, u rog će biti puhnuto dva puta: Prvi put kada svi živi pomru, a drugi put kada nastupi Veliki sudnji dan i kada svi ožive. Ova predaja govori da prvim puhanjem u rog meleki ne umiru, a možda nikada i ne umiru pa se, ukoliko im se pripiše smrt, za to treba predočiti sasv im drugačije značenje.

[3] Biharul-envar, sv. 16, str. 292.

  • 23 Novembra, 2019