Prvi susret Husejnove karavane i Jezidove vojske
Prvi susret Husejnove karavane i Jezidove vojske
Karavana imama Husejna je stigla do svratišta koje se zvalo Šeraf.[1] Imam je mladićima naredio da u ranu zoru idu prema Eufratu i donesu, više nego što je potrebno, vode za karavanu. Po najvećoj žegi toga dana, prva grupa Jezidove vojske na čelu s Hurrom ibn Jezidom stigla je tamo. Njihovi vojnici i konji su bili jako žedni. Imam Husejn je naredio da mladići napoje sve – i ljude i konje – te da poprskaju vodom konjima grivu i noge.[2]
Ali ibn Tam'an, Ibn Zijadov vojnik, priča:
“Zaostao sam za karavanom zbog žestine žeđi i umora i stigao sam nešto kasnije. Mladići su bili napajali vojsku, nisu ni primijetili moj dolazak i niko mi nije donio vode. Tada mi je jedan dostojanstven čovjek vedra lica, koji je stajao pored šatora i koji me primijetio, donio mješinu punu vode da me napoji i ljubazno mi pomogao da se napijem. Poslije sam shvatio da je to bio Husejn.”[3]
Kada je nastupilo podne, Imam je zatražio od mujezina svoje karavane da prouči ezan. Upitao je Hurra hoće li zajedno, s njim, ili odvojeno, sa svojom vojskom, obaviti namaz i Hurr mu je odgovorio da će klanjati s njim. Svi su stali iza Imama i obavili su namaz. Nakon namaza, Imam je ustao, okrenuo se prema vojnicima i rekao:
“O, ljudi, moje riječi su upotpunjavanje dokaza prema vama i izvršavanje dužnosti pred Uzvišenim Gospodarom. Ja sam krenuo prema vama onda kada su mi stigla pisma i kada su mi došli vaši izaslanici i rekli: ‘Dođi nama, jer mi nemamo vođu. Neka nas Bog preko vas okupi na putu upute.’ Ako još uvijek vjerujete u to, sklopite sa mnom zavjet u koji se može pouzdati, ali ako niste zadovoljni mojim dolaskom, vratit ću se tamo odakle sam i došao.” Vojnici Kufe su mu šutnjom dali odgovor.
Stiglo je vrijeme ikindije i opet su svi zajedno obavili namaz. Nakon namaza imam Husejn je ponovo ustao, okrenuo se njima rekao:
“O, ljudi, ako se Boga bojite i smatrate da pravo pripada njegovom vlasniku, zadobili ste Božije zadovoljstvo. Mi smo porodica Poslanikova, s.a.v.a., i dostojniji smo upraviteljstva i vođstva od onih koji bespravno tvrde da ovaj položaj pripada njima, a tlače i prelaze svaku granicu. Ako nemate drugog izlaza osim mržnje prema nama i neprihvaćanja našeg prava i vaši stavovi se razlikuju od sadržaja vaših pisama, ja ću se vratiti.”
Tada je Hurr rekao da nije upoznat s pismima i pozivima.[4] Imam je Ukbeu ibn Sim'anu, jednom svom saputniku, naredio da donese pisma naroda Kufe i pokazao ih Hurru. Dvije vreće pune ovih pisama stavljene su pred njega. Imam je zatim htio da nastavi svoj put prema Kufi, ali je Hurr nastojao da ga spriječi. Njih dvojica su zatim razmijenili nekoliko riječi. Na koncu je Hurr predložio da Imam ne ide ni prema Kufi ni prema Medini, već da nastavi između ova dva puta dok on ne napiše pismo namjesniku Kufe, Ubejdullahu ibn Zijadu, i dok ne pronađu mirno rješenje. Na kraju je rekao:
“… Trebam te upozoriti: ako posegneš za sabljom, zasigurno ćeš biti ubijen!”
Imam mu je odlučno uzvratio:
“Zastrašuješ li me to smrću? Zar vi možete išta više učiniti osim da me ubijete? Ja ću ti u odgovoru ponoviti stihove koje je moj brat iz plemena Aus, kada je išao pomagati Poslanika, s.a.v.a., odgovorio svom amidžiću:
Kroz stihove znane odgovor ti dajem,
što amidžiću svome i Ausanin dade,
kada časno braniti Poslanika stade.
U smrt svjesno idem, to nije sramota,
kada čovjek gine s istinom na srcu,
preživim li borbu, kajati se neću,
padnem li ko šehid, zar izgubih sreću?
al’ s tobom čovječe, šta se to događa!?
dovoljno t’ sramote što te smrt odgađa!”[5]
Nakon toga, dvije skupine su uporedo krenule. Na putu je imam Husejn koristio svaku priliku i nastojao da prosvijetli razmišljanja Jezidovih vojnika. U svratištu Bidah Imam je održao govor:
“O, ljudi, zaista je Poslanik, s.a.v.a., rekao: ‘Ko god vidi da vladar čini nepravdu, smatra dozvoljenim ono što je Bog zabranio, krši zavjete, suprotstavlja se Poslanikovom sunnetu, postupa s Božijim robovima griješeći i kršeći prava, a ne ustane protiv njega jezikom ili djelom, na Bogu je da im kraj učini istim.’ Znajte da su oni (Emevije) sebe vezali da slijede šejtana, a napustili su poniznost pred Uzvišenim Gospodarom, objelodanili su pokvarenost, obustavili su Božije propise, sebi su pripisali posebno imovinsko pravo Ehli bejta, Božiji halal su učinili haramom, a Božiji haram halalom. Ja sam dostojniji da predvodim ummet nego oni koji su unijeli promjene u Božiju vjeru. Pisma vaših poziva su došla do mene i vaši izaslanici su mi donijeli vaše zakletve. Rekli ste da me nećete ostaviti samog pred neprijateljem i da mi nećete uskratiti pomoć. Pa ako ste ostali postojani u svojoj zakletvi, upućeni ste na ispravan put, jer ja sam Husejn, sin Alija i sin Fatime, kćerke Božijeg Poslanika. Moja duša će biti s vašim dušama, a moja porodica s vašim porodicama. Ja sam vam prikladan uzor. Ali ako ne postupite tako, prekršite svoj ugovor i odbacite zavjet koji ste mi dali, to neće biti ništa novo s vaše strane, jer ste to isto uradili i mome ocu i bratu i amidžiću Muslimu. Zaista je prevaren onaj ko se pouzda u vas…”[6]
[1]Područje između Vakise i Kar'a, ima tri velika bunara vode. (Mu‘džemu–l–buldan)
[2]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 170; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 173; El-Kamil, sv. 4, str. 47.
[3]Taberi, sv. 5, str. 398.
[4]El–Bidajetu ve–n–nihaje, sv. 8, str. 173; Taberi, sv. 5, str. 398; El-Kamil, sv. 4, str. 48; El-Futuh, sv. 5, str. 79.
[5]Ensabu-l-ešraf, sv. 3, str. 172; El-Bidajetu ve-n-nihaje, sv. 8, str. 173; Taberi, sv. 5, str. 403; El-Futuh, sv. 5, str. 80.
[6]Taberi, sv. 5, str. 404; El-Kamil, sv. 4, str. 49. U knjizi Mektelu-l-Husejn ove riječi su zabilježene kao tekst pisma imama Husejna koje je uputio s Kerbele velikanima Kufe uz Kajsa ibn Mushira. (Mektelu-l-Husejn (Harezmi), sv. 1, str. 122)
